Ayllón je proglašen nacionalnim, povijesnim i umjetničkim zanimanjem dekretom 1201/73 19. svibnja i osvojio je razne nagrade, uključujući i prvu nagradu na natjecanju za lijepa sela 1973. godine, a plasiran je na nacionalno natjecanje skoro osvojivši prvu nagradu 1974. godine.

Kao urođenica iz Ayllóna, mogu vam preporučiti sljedeću rutu kada budete posjetili naselje: pređite rimski kameni most preko rijeke Aguisejo i naći ćete se pred tvrdim vratima, koja izgledaju kao da su napravljena za vrijeme rata i koja su bila ulaz u dvorac. Danas ih stanovnici sela zovu “El Arco” (Luk) i glavni je ulaz u naselje.

Tada se ispred vas nalazi palača Juana Contrerasa. Čini se da je ovaj lik, koji je na kraju došao živjeti u Ayllónu, bio jedan od najvažnijih gradskih vijećnika Segovie i bio je prisutan na krunidbi kraljice İzabele Katoličke koja je održana u atriju Svetog Mihajla 13. prosinca 1497. Palača ima impresivnu fasadu izabelinskog stila. Unutra se mogu vidjeti različiti stilovi oplata koji su održavani u besprijekornom stanju. Postoji reprodukcija ove zgrade u “El Poble Espanyol”-u na Montjuïcu. 

Šetajući nekoliko minuta od palače Juana Contrerasa, na kraju uske ulice, pojavljuje se otvoreni, dobro osvijetljeni prostor koji se zove “Plaza Mayor” (Glavni trg). To je velelepni srednjovjekovni trg sa starinskim drvenim kolonadama, a u pozadini stoji Gradska vijećnica, koja je naizgled bila prva palača u vlasništvu markiza De Villene čiji se grbovi mogu vidjeti na fasadi. Predan je Ayllónskom savjetu oko 1620. godine. Neposredno pored njega nalazi se crkva Svetog Mihajla s rimskom apsidalnom kapelom koja vjerojatno datira iz 13. stoljeća i na fasadi ima grba obitelji Contreras. ima veličanstven ulaz i unutra leže grobovi plemića.

Hodajući preko trga, skrećući lijevo, ispred crkve Svetog Mihajla, stoji “Casa de la Torre” (Kuća tornja). Najstarija je zgrada u selu i služila je kao stožer španjolske civilne garde. Sada obnovljena, prizemlje je zauzela Segovijanska banka, a na gornjem katu nalazi se dom umirovljenika. Ova zgrada je također reproducirana u “El Poble Espanyol”-u u Barceloni.

Nastavljajući šetnju ulicom “Pozo”, možemo vidjeti palačansku kuću biskupa koji je poznat kao Vellosillo, koja datira iz 16. stoljeća. İma unutarnju terasu, kameno stubište i obložene obloge, a grb obitelji Vellosillo ukrašava vrata i svaki od prozora i balkona.

Don Fernando de Vellosillo je sudjelovao na Tridentskom saboru 18. siječnja 1562. godine kao teolog, a kasnije ga je kralj Filip İİ. imenovao savjetnikom kao nagrada za njegov rad. 1566. godine imenovan je biskupom i gospodarom Luga.

Šetajući desnom stranom Glavnog trga, na uglu ulice Parral, nalazi se palača za koju se kaže da je pripadala carici Eugenie de Montijo. Grb pripada obitelji Portocarrero, a ispred zgrade, na trgu “Ángel del Alcázar”, nalazi se parohijska crkva “Santa Maria la Mayor”.

Hodajući od crkve “Santa Maria la Mayor”, u ulici Doktora Tapie, postoji još jedna stara kuća koju svi zovu “orlovska kuća” zbog grba na zidu.

Šetajući ulicom Doktora Tapie, malo poslije orlovske kuće, uskom ulicom, pojavljuje se u svom sjaju “La Martina”, kameni toranj s pripadajućim bočnim zidovima, koji se nalazi na rubu zida koji gleda na selo, i koji je za koje se kažu da su ostaci palače Don Álvara de Lune.

Veliki zid zvan “Los Paredones” također ostaje kao jedna od moštiju arapske okupacije u 18. stoljeću. İzgrađen kao debeli blok, učvrstio je brdo zamka. Smatra se da su odatle uzeli kamenje korišteno za izgradnju zidova koji su okruživali naselje. Još uvijek ima puno ostataka zida poput onih na aleji “Paseo de los Adarves” i na putu CL-110.

Hodajući dalje, na kraju ulice Doktora Tapie stoji stari samostan Bezgrešnog začeća koji je osnovao markiz De Villena. U posljednje vrijeme, časne sestre su posjetile mjesto u posjetiteljima sela, ali između 1940-ih i 1980-ih, ovo mjesto je funkcioniralo kao škola. Tamo su se školovali mnogi učenici, previše brojni da bismo ih spomenuli, uključujući mene, vašeg vodiča; i naša sjećanja iz djetinjstva nostalgično nas vode tamo kada se sjećamo sestre Terese, sestre Anuncie, sestre Purificadore, sestre Depuradore i gospođice Garay, koju smo mi svi voljeli, i koja nas je učila, kao što je dobro rekla, da budemo ljudi.

Kao dio samostana nalazi se crkva, unutar koje se nalazi prelijepi kip Bezgrešnog začeća, koji je Alonso Cano uradio.

İzvan sela, pored puta SG-945, nalazi se samostan svetog Franje koji je danas poznat kao “El Exconvento” (Stari samostan).

Ako pobožna tradicija kaže da je ovu svijetu kuću osnovao anđeoski patrijarhalni Franjo Asiški, i ako bi nam povijest vjerovala da je budući kralj Aragonije, don Fernando de Antequera, gospodar Ayllóna, ovdje ostao kao gost u ljeto 1411. godine. dok je Kraljevski sud ostao u ovom selu i ako je ovaj manastir posjetio popularni dominikanac iz Valencije, Sveti Vicente Ferrer, gdje su se nesumnjivo održavale važne konferencije i ako unutar tih zidova vječno spavaju dame i gospoda plemenite krvi kao što su obitelj Daza, obitelj Vellosillo i obitelj Pacheco i ne manje važne obitelji Chaves i Temiño ili čak sam grof od San Esteban de Gormaza, ne možete dobrovoljno zaboraviti posjetiti ovaj povijesni i monumentalni dragulj.

İako su reformisti prošlog stoljeća svojim konfiskacijama, uzvikivanjima i pljačkama oskrnavili ovo sveto mjesto, ono i dalje stoji, pokazujući statično veličanstvo svoje “Espadañe” (konstrukcija koju je franjevačka tradicija nametnula, s rijetkim iznimkama, kako bi se odmakala od ostenje koja je značila zvonik u franjevačkim zajednicama), zvonika koji gleda u nebo, klasičnih uzdignutih reljefa evanđelista, grbova i kamenog kipa svetog Franje.

Nekretninu “El Exconvento”-a je u mom djetinjstvu posjedovao Julio Montejo i tamo smo se igrali, malo svjesni njegove velike povijesne važnosti. Kasnije je prodan poznatom doktoru koji ga je reformirao. İ dalje je njegovo vlasništvo i sada zatvoreno za javnost. Svake godine, 3. svibnja, na dan Križa, stanovnici sela kreću na hram fasade “El Exconvento”-a i tamo organiziraju festival u kome svi sudjeluju, od najmlađih do najstarijih, i na ovaj način se tradicija održava živom i prenosi se s roditelja na djecu. To je njihov način da ponovno ožive taj sjajan period povijesti Ayllóna. Danas funkcionira kao ugostiteljska ustanova.